24. 10. 2008.

Ulica Majke Jugovića

Pripadam onoj velikoj većini kruševljana koja se iskreno obradovala kada je u okviru BID-zone, pre četiri godine, veći deo ulice Majke Jugovića zatvoren za prolazak automobila. Sećam se i prvog, ne previše dugovečnog zatvaranja glavne ulice od Doma omladine do Doma sindikata i njenog pretvaranja u pešačku zonu, pre nekih dvadeset i nekoliko godina. Tada je naša glavna ulica bila zatvorena za saobraćaj postavljanjem betonskih žardinjera, a ovog puta smo dobili prvu pravu pešačku zonu u Kruševcu. 
Kada je otvorena bio sam veoma ponosan jer je moj grad konačno počeo da liči na ozbiljan grad, a ne na tamo neku varoš. Imati takvo neko mesto kao što je pešačka zona za svaki grad predstavlja bitan deo identiteta. Tokom dana pešačka zona je za radne ljude idealno mesto da malo izađu iz kancelarije, protegnu noge, iskoriste pauzu i urade nešto jako bitno, npr. odu  da plate neki račun ili posete bankomat. Za one koji nemaju obaveza, to je prostor na kome mogu da se prošetaju, sretnu prijatelje, druže, puste decu da jure okolo dok se oni dohvate neke obližnje bašte i raspletu neku vrlo važnu priču. Nekako se najbolje i najpametnije razmišlja naglas upravo u pešačkoj zoni u opuštenoj šetnji nogu pred nogu, a tu je pravo mesto i za gradske tračeve i ostale dokolice.

Sa druge strane, od samog početka nervirale su me one kamene kugle koje su navodno štitile pešake od nesavesnih vozača koji pate od tipično kruševačkog sindroma, da moraju automobilom da ušetaju pravo na mesto na koje su pošli. Posle nekog vremena, moju pešačku sreću su još efikasnije počela da kvare parkirana vozila kojih je u ulici Majke Jugovića bilo sve više, kako su istovremeno nestajale pomenute kugle. Nikada nisam uspeo da shvatim vozače koji ne vide da tu nije mesto za njihove nabildovane konjske snage. S vremena na vreme obradovala bi me vest da saobraćajna policija pokreće akciju kontrolisanja parkiranja u ovoj ulici, koja bi obično potrajala neko vreme posle čega bi sve opet bilo po starom.

Da ne bude da samo kritikujem, ovog puta želim da nešto i predložim. Iako smo skloni tome da izmišljamo vruću vodu i rupu na saksiji, možda bi ovde mogli da primenimo tuđa dobra iskustva. Pre dve godine sam imao veliko zadovoljstvo da posetim Lisabon, jednu od najegzotičnijih evropskih metropola. Pored svih lepota ovog fascinantnog grada, ovog puta bih pomenuo samo jedno praktično i efikasno rešenje koje možda ne bih ni primetio da u Kruševcu nemamo problem nesavesnih vozača. Verovatno imajući slučan problem, Portugalci su ceo jedan stari deo grada, Bairro Alto, prepun raznoraznih prodavnica, restorana i kafana, kojim se noću razležu zvuci melanholičnog fada, ogradili metalnim stubićima, dok su na sredinama ulica postavili sprave nalik metalnim cevima, koje vozači posebnim uređajima u automobilima daljinski aktiviraju i spuštaju po potrebi. Ovakvim rešenjem uspeli su da zaštite ambijent dozvolivši samo prolaz vozilima stanara i za nabavku u određenim delovima dana. Možda bi postavljanjem ovakvog sistema mogli da zaštitimo ulicu Majke Jugovića u učinimo je pravom pešačkom zonom, u kojoj ne bi smo strepeli da li ćemo imati bliski susret sa nekim vozilom kome tu nije mesto.


(Objavljeno u kruševačkom nedeljniku ''Grad'')