5. 9. 2008.

Ogledalo

Imao sam sreće da studiram u vreme pre raspada nekadašnje SFRJ i da u tih nekoliko godina dosta putujem i vidim veći deo Evrope. Svuda gde sam bio imao sam osećaj da sam na neki način na svome. Iako Evropa ima tešku i komplikovanu istoriju, uz sve različitosti njenih naroda, jezika, kultura, religija, država, regiona i čega još sve ne, osetio sam da je to jedna velika priča čiji jedan mali deo pripada mom narodu i meni lično.

Početkom devedesetih sam imao zadovoljstvo da idem na apsolventsku ekskurziju u Egipat. Pored svih draži koje ova zemlja poseduje, ostataka jedne fascinantne civilizacije koja je ostavila neizbrisive tragove iza sebe, uzbuđenja koje moderan Egipat nudi na tako malom prostoru oko Nila, nisam mogao da se otmem utisku kako se nalazim u jednom ipak stranom svetu čija pravila i običaje nisam razumeo. Imao sam vremena da odem i do onih delova Kaira i Aleksandrije u koje turisti ne zalaze i tu sam video stvari koje do tada nisam imao prilike i na koje nisam bio pripremljen. Najjače slike su mi ostale iz starog Kaira, nenašminkanog za turiste, izuzetno neurednog, punog prljavštine, sa gomilama đubreta po ulicama oko kojih prolaze deca i valjda pripitomljene životinje i igraju se u blatu od prašine i izlučevina. Znam da sirotinje ima svuda, i u najbogatijim zemljama, video sam i dno hrišćanske civilizacije u parku pored železničke stanice u Cirihu, ali ovo je za mene bilo previše.

Nisam mogao da pretpostavim da će podsećanje na ovo moje iskustvo imati upravo u ulici u kojoj sam rođen i dan-danas živim, i koja nosi ime Svetog Save. Pored toga što smo na početku ulice dobili par nelegalnih zgrada, dobili smo i jednu divlju deponiju naslonjenu na veliki, možda najveći nelegalni, poslovno-stambeni centar, koja dugo odoleva svim pokušajima ljudi iz komšiluka, inspekcijskih službi i JKP ''Kruševac'' da se taj deo našeg grada, praktično na samoj raskrsnici, jednoj od najprometnijih u gradu, sredi i zaliči kako treba. Godinama, ne znam ko, baca đubre po ulici, ono se tu gomila, raznosi, ima ga na sve strane a moja i druga komšijska deca tu prolaze i igraju se. Svakog dana kada tu prođem pitam se, kako li neko sa strane, ne mora iz strane zemlje, dovoljno je iz drugog grada, kada malo skrene sa raskrsnice i vidi sve to, šta li misli o nama, kakvi smo mi to divljaci kada pored toga živimo a da nam ne smeta i gde je to uopšte došao. Možda pomisli isto ono što sam ja u starom Kairu - ja ne pripadam ovde.


(Objavljeno u kruševačkom nedeljniku ''Grad'')